Pedeset godina hrvatske škole u SAD-u i Kanadi

Pedeseta obljetnica početka djelovanja Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike i Kanade (HIŠAK) dobila je najbolji mogući hommage; monografiju Hrvatske škole u iseljeništvu. Škole hrvatskoga jezika i kulture u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Knjigu je na temelju izvornih dokumenata i pismohrane organizacije HIŠAK napisala i priredila Renata Burai, a objavio Ogranak Matice hrvatske u Skradinu.

Područje odgoja i obrazovanja znanstveni je interes autorice koja se posljednjih godina posebno posvetila istraživanju hrvatske nastave u inozemstvu. O HIŠAK-u je dosad objavljeno nekoliko znanstvenih i stručnih članaka čiji su autori, između ostalog, bili i sami djelatnici organizacije (Vinko Grubišić, Ljubo Krasić, Luka Budak i drugi). Zaključci tih istraživanja konačno su objedinjeni u ovoj knjizi koja se može čitati i kao popularno znanstveno djelo i poslužiti kao udžbenik na studijima koji se bave proučavanjem povijesti hrvatskoga iseljeništva.

Izd. Ogranak MH u Skradinu, 2024.

Prvi od tri dijela knjige sadrži kratku povijest iseljavanja Hrvata na sjevernoamerički kontinent te početak organizirane poduke hrvatskoga jezika u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Najveći prostor zauzima opis ideje i realizacije Hrvatskih izvandomovinskih škola u drugom dijelu knjige. Osim izvornih dokumenata koji su joj bili dostupni, autorica je istraživanje o HIŠAK-u oplemenila i aktualnim svjedočanstvima čelnika i istaknutih članova te organizacije. Tako su Vinko Grubišić i Ante Beljo iz prve ruke govorili o tom iskustvu, što ovoj knjizi daje dodatnu vrijednost.

Crkvene misije
i osnivanje HIŠAK-a

Od početka iseljavanja desetljećima su se nastava i podučavanje hrvatskog jezika u iseljeništvu odvijali u okviru Katoličke crkve i hrvatskih katoličkih misija u inozemstvu. To je bilo djelomično i zbog toga što je misija Katoličke crkve u Hrvata, uz očuvanje duhovnog života kod hrvatskih iseljenika, bila i briga za očuvanje nacionalnog identiteta među iseljenicima i njihovim potomcima. Određeni „zastoj“ u hrvatskim školama u iseljeništvu zbiva se u međuratnom razdoblju iz nekoliko razloga. Prije svega, prva generacija iseljenika postupno se integrirala u američko društvo pa je interes za hrvatske škole postupno opadao. Što se novog vala, one međuratne iseljeničke generacije tiče, ona je bila dobrim dijelom liberalna i pod utjecajem radničkog pokreta. Samim time nije imala interesa za priključivanjem katoličkim župama i misijama, pa tako ni njihovim školama. Na kraju, u novijem razdoblju Crkva u Hrvata nije bila tako dobro organizirana u pogledu pastoralnog rada među iseljenicima (drugim riječima, nedostajalo je entuzijasta).

Tek od kraja Drugog svjetskog rata ponovno među iseljenicima jača potreba i interes za učenjem hrvatskog jezika. Opet se najprije aktiviraju hrvatske katoličke župe koje pokreću tečajeve hrvatskog jezika. Tako Hrvatska franjevačka misija u Sudburyju (Ontario) djeluje od 1949. godine. To je župa sv. Marka koja je 1982. postala središte Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike, Australije i Kanade. Dolaskom većeg broja takozvanih političkih emigranata u tim poslijeratnim godinama stvorila se interesna skupina koja je nastojala oko osnivanja tijela koje bi povezalo sve hrvatske škole u iseljeništvu i uskladilo njihov rad. Ideja je zorila dugo, da bi se konačno realizirala 1974. kada su se u New Yorku okupili učitelji i drugi istaknuti intelektualci iz Toronta, Hamiltona, Chicaga i New Yorka i osnovali organizaciju Hrvatske izvandomovinske škole u Americi i Kanadi/Croatian Schools of America and Canada (HIŠAK/CSAC) koja je obuhvaćala 55 škola sjevernoameričkog kontinenta. Do 1978. HIŠAK-u se priključilo 12 škola iz Australije i još 20-ak škola iz raznih europskih zemalja.

Velik izazov predstavljao je nedostatak adekvatnih udžbenika i nastavnih materijala na hrvatskom jeziku

Koordinacijske aktivnosti HIŠAK-a bile su, između ostalog, usmjerene na potporu učiteljima organizacijom raznih seminara za usavršavanje te, osobito, razvijanje izdavačke djelatnosti. Naime, velik izazov predstavljao je nedostatak adekvatnih udžbenika i nastavnih materijala na hrvatskom jeziku. Sve su aktivnosti trebale služiti svrsi organizacije koja je, prema ustavu HIŠAK-a, bila „organizirati, povezivati i voditi rad škola, ustanova i grupa za učenje hrvatskoga jezika i kulture kako bi hrvatski doseljenici i njihovi potomci u svijetu sačuvali vezu s Domovinom i narodom svoga podrijetla te bogatstvo 1300-godišnje hrvatske nacionalne, duhovne i kulturne baštine ugradili u život i kulturu novih domovina“.

Hrvatski jezik u Novom svijetu

Zahvaljujući izvornim dokumentima koji su bili dostupni autorici, u poglavlju o HIŠAK-u možemo pratiti razvoj organizacije i širenje aktivnosti među kojima se, u skladu s ciljem potpore učiteljima, posebno ističe Seminar hrvatskoga jezika i folklora. Prvi takav međunarodni seminar održan je 1984. godine na sveučilištima Laurentian i Sudbury u Sudburyju. Ondje su uz četrdesetak predavača nastupili i neki tada poznati kanadski stručnjaci za pitanje školstva i medija. Posebno značenje tog seminara bila je Izjava o imenu i stanju hrvatskoga jezika kojom se tražio prestanak poistovjećivanja hrvatskog i srpskog jezika i „neometan razvoj i dosljedna uporaba hrvatskog književnog jezika u školama, medijima i javnosti“. Naime, ta je izjava, kao Deklaracija koju je potpisalo 57 predstavnika hrvatskih ustanova i udruga, poslana ne samo vladama zemalja u kojima je djelovao HIŠAK, nego i svim vodećim sveučilištima, knjižnicama i institutima diljem svijeta. Ta je izuzetno koordinirana akcija rezultirala promjenom stava najvećeg udruženja za slavističke studije Sjedinjenih Američkih Država – American Association for the Advancement of Slavic Studies – koje je nakon godina podržavanja takozvanog srpsko-hrvatskog jezika, 1985. godine konačno uvrstilo hrvatski jezik na popis službenih jezika. Nakon Australije (1979/1980), to je bila prva strana zemlja koja je priznala samobitnost hrvatskoga jezika dok se u matičnoj domovini taj jezik još uvijek službeno nazivao „srpsko-hrvatskim“.

Velik doprinos u organiziranoj poduci hrvatskoga jezika u inozemstvu dao je svećenik Božidar Vidov kojem je autorica posvetila treće poglavlje svoje knjige. Vidov je u Kanadu stigao početkom 1960-ih i dao sjajan zamah početničkim nastojanjima uspostave hrvatskih pučkih škola. Naime, posvetio se pisanju i izdavanju hrvatskih čitanki i početnica kojih u to vrijeme gotovo nije ni bilo. Pisao je i knjige povijesnog sadržaja od kojih je Hrvatski zemljopis HIŠAK odobrio za korištenje u kurikulumu za hrvatsku nastavu u inozemstvu. Vidov je bio istinska poveznica svih Hrvata, jedno od njegovih značajnijih djela je prva gramatika jednog moliškog hrvatskoga govora (Gramatika ikavsko-štokavskog govora stanovnika hrvatskog podrijetla: Mundimitra, St. Filića i Kruča u pokrajini Molise, 1974) koju je napisao na temelju građe koju je prikupio dok je službovao u Moliseu. Spomenica pučkih škola u iseljeništvu koju je Vidov sastavio 1965. prvi je pokušaj sustavnog pregleda svih hrvatskih škola u iseljeništvu od kraja Drugog svjetskog rata. Prijepis Spomenice, koja sadrži i fotografije razreda iz raznih hrvatskih škola diljem svijeta, autorica je također uvrstila u knjigu.

Vrijedni i bogati prilozi čine posljednjih 80 stranica knjige Renate Burai. Osnivački dokumenti HIŠAK-a, Kurikulum hrvatskog jezika na Sveučilištu Waterloo i drugi dokumenti sada su objedinjeni na jednom mjestu i dostupni istraživačima. Dragocjen je to doprinos još uvijek oskudnoj literaturi o povijesti hrvatskog iseljeništva.